ovogodisnjih premalo kilometara (tek nesto iznad 600km) nije me sputalo u ideji da i ove godine otrcim tih 42,195.
po planu sam otisao spavati cca oko 22-23 sata, prije toga pojeo malo
torte, sto je bilo kobno jer je izazvala bol u trbuhu i, oprostite na
izrazu, proljev koji je trajao do 3 u noci. naravno da se vec pomirio s tim
da me ove godine maraton nece vidjeti. no oko 3 sata, kad su se bolovi
smirili i prestali konstatni odlaci na wc, odlucio sam da ipak ujutro
krenem. od 3 do 6 se bas i nije nesto spavalo jer su do pola 5 susjedi
tulumarili uz vrlo losu glazbu. no pamet nije bas odlika maratonaca, pa se
krece iz varazdina prema ljubljani. nakon malo trazenja, cura parkira auto
kod tivolija, srecem ekipu iz varazdina koja je stigla busom (zahvaljujem
kruniju koji je obavio proceduru podizanja brojeva umjesto mene). starta se u 11h, puls prije starta mi je zacudjujuce nizak (vrti se oko 100 bpm-a), samo sto bi radije zaspao nego startao. iako sporo krecem, puls se vrlo prebrzo dize iznad 150. nakon 3-4 kilometra puls se ustabilo na za mene normalnim vrijednostima i to je ok. odlucio sam ici maksimalno sporo, vrtio sam se od 5:55 do 6:15/km. negdje oko 10-tog je jos uvijek sve ok i
precizno nizam kilometre po 6min. na 15-om polar prestaje mjeriti puls i
10minuta nakon restarta ponovo pocinjea, ali pokazuje cca 20 otkucaja vise
nego sto bi trebao. odlucujem to vise ne pratiti, ionako mi postaje tesko i
razmisljam o tome kako da nakon prvog kruga jednostavno parkiram sa strane.
kao slag na tortu stizu i lagani usponi i odlucujem definitivnmo zavrsiti
na pola puta. no, na trgu gomila ljudi, svi urlaju u znak podrske i ja
produzujem dalje. poazlim vec nakon 1 km, ritam mi pada za 15-tak sekundi i
odjecam da ne mogu vise, ali i dalje se krecem prema naprijed. negdje oko
24-tog situacije se popravlja, osjecam se svjezije i malo po malo ubrzavam.
u iducih 5 km prelazim dosta trkaca, ali ponovo osjecam da noge postaju
teske. jedno 8-9 km pred ciljem prvi grcevi u listovima, stajem na par
sekundi, istezem nogu, psujem i nastavljam dalje. par sto metara dalje opet
grc. opet istezem, nastavljam, osjecam da imam snage iako ne znam od kud i
ponovo prelazim dosta trkaca. opet grc, nogu ne mogu savinuti niti u
gleznju niti u koljenju, kao da je od drva. prelaze me oni koje sam vec
prestigao, nekako ipak istegnem nogu, ponovo prelazim one koje sam vec
prestigao i tako se to ponavlja 6-7 puta sve do 40-tog. grc, istezanje i
ponovno prestizanje onih koje sma vec 5 puta prestigao. o hodanju nema
govora, na zadnjoj okrijepi doslovno guram u usta komadice banane, zaljevam
se izvana i iznutra vodom bez stajanja. na 41- obrzavam prema cilju,
spustam ritam na 5min/km imam osjecam da ce mi srce iskociti van kroz glavu

na zadnjoj uzbrdici usprkos tome sto idem brzo (s obzirom na
konkurenciju oko sebe tj uza sebe i fazu utrke) prelazi me jedan trkac.
predzanji zavoj, buku publike ne cujem od lupanja srca, iznad cilja vidim
vrijeme 4:20, utrcavam u cilj, cura me grli, znam da je njoj bilo teze me
cekati nego meni trcati. drugi maraton je iza mene i mogu reci da je
publika jedan od faktora za zavrsavanje istog jer je bila fenomenalna, a
posebno moram pohvaliti cure uz stazu koje su svakog maratonca glasno
bodrile, a ja sam im za uzvrat poslao jako puno pusa i pozdrava
report je malo poduzi, oprostite na tipfelerima, ne dsa mi se ispravljati,
ovo je sve nasipano iz rukava
